Mihir Bose razgovara s bivšim engleskim kapetanom kriketa o povlačenju iz igre i njegovom dokumentarcu, Sportski heroji: Nakon posljednjeg zvižduka
Nekoliko sati nakon što je Michael Vaughan ronio suze kada je objavio da se odriče kapetanske titule Engleske, slavio je na obiteljskom roštilju. Dakle, koji je bio pravi Michael Vaughan? Nalazimo se u sobi u podrumu BBC-jevog televizijskog centra i razgovaramo o njegovom dokumentarcu, Sportski heroji: Nakon posljednjeg zvižduka , za koji je intervjuirao poznate sportaše koji se bore s mirovinom. Za Vaughana suze koje su pale tijekom njegove konferencije za novinare u kolovozu 2008. nisu predstavljale strah od života nakon završetka njegove sportske karijere. Bili su neplanirana reakcija na sasvim drugačiji osjećaj.
'Dok sam ušao, zeznuo sam svoj scenarij. Pomislio sam: 'Govorit ću iz srca i vidjeti što će izaći'. Nisam očekivao da ću zaplakati, ali suze su potekle. Soba je bila puna tipova s kojima sam razgovarao šest godina kao kapetan. Tada sam znao da, koliko god se trudio da se vratim kao udarač, neću više igrati za Englesku. To me najviše boljelo jer sam za to igrao kriket.'
Dok je Vaughan igrao još godinu dana za Yorkshire prije konačnog umirovljenja 2009., nikada više nije igrao za svoju zemlju.
Ali koliko god kapetansko mjesto bilo prekrasno iskustvo - 'kao nijedno drugo u sportu', kaže on - Vaughan priznaje da mu je nametnulo težak teret. 'Moraš napraviti show, biti ovaj diplomat. Kad su me otjerali s te press konferencije, suze su se osušile i obiteljski sam roštiljala i slavila. Koliko god da sam bio emotivan, shvatio sam da mogu ponovno biti ja. Mogao sam reći otprilike što sam htio. Imao sam veliku sreću što sam bio uspješan kapetan Engleske i imao sam mnogo prilika. Bio sam jedan od sretnika koji su odužili svoju karijeru. Nisam bio gurnut.'
To baš i nije bio dojam Vaughana kad ga je BBC-jev Jonathan Agnew upitao o njegovoj lošoj formi neposredno prije te konferencije za novinare. Kad Vaughana podsjetim na njegov ljuti odgovor na Agnewovo pitanje, on se nasmije i kaže: 'To je ispuhano. Možda je ispalo da sam se zafrkavao s njim, ali samo sam se malo zabavljao. Moja igra nije bila u najboljem redu i momčadi je trebao novi smjer.'
Vaughan je nastavio igrati nakon teške operacije koljena 2006., iako ga je kirurg upozorio da će se mučiti. 'Vodio sam unutarnju borbu da mu dokažem da nije u pravu', kaže Vaughan. 'Ali jedna stvar koju nikada nisam želio učiniti je ostati predugo. Onda završite tako da vas pamte po prošloj godini. Duncan Fletcher kao trener ostao je malo predugo, nažalost, i ostao je zapamćen po nekim lošim vremenima kada je napravio šest ili sedam godina sjajnih stvari.
Ali čak i ako odaberete pravi trenutak, umirovljenje stvara osjećaj gubitka, kao što je Vaughan otkrio kada je razgovarao sa svojim odabranim sportašima i sportašicama. 'Svatko tko je u mirovini prolazi kroz fazu žalosti. To je poput žalosti. Treba vremena da shvatiš čega si se odrekao.
'Većina ljudi koje sam intervjuirao bili su uspješni i otišli su u mirovinu pod svojim uvjetima. Ako ste izvukli ono najbolje iz sebe, čak i ako ste se kao ja povukli zbog ozljede, prolazite kroz to žalovanje, ali nemate gorčinu.'
Još se trebate pripremiti. Čak i veliki indijski udarač Sachin Tendulkar, kaže Vaughan, sigurno razmišlja: 'Što ću učiniti?' Vjerojatno ima 100 milijuna funti u banci, ali još uvijek mora ispuniti svoje dane.'
fortnite uživo sada
Vaughan kaže da je trik u tome da se ne pokušava ponoviti sportsko iskustvo. 'Nikada nećeš dobiti uzbuđenje od igranja. Izaći pred 30.000 ljudi i postići stoticu, to se nikad neće zamijeniti. Ljudi koji pokušavaju steći taj osjećaj bore se. Izađite iz svoje zone udobnosti. Postati poslovni čovjek, dobrotvorni djelatnik, televizijski voditelj, sami sebi predstavljate izazov i trebalo bi biti isplativije.'
Ako umirovljeni sportaš to može učiniti, dodaje Vaughan, 'nećete dobiti pljesak, ali ćete doći kući noću i napravili ste program ili sklopili poslovni dogovor ili pomogli nekoj dobrotvornoj organizaciji da izgradi projekt. Dobit ćete dobar faktor zadovoljstva.'
Za Vaughana je ovaj čimbenik dobrog osjećaja proizašao iz ulaska u posao: 'To zahtijeva komunikaciju i vodstvo, kao u kriketu', kaže on o svojoj novoj karijeri prebirući po proračunskim tablicama u odborima tvrtki povezanih sa sportom i krojačkom poslu.
To također dolazi iz njegovog rada na emitiranju, iako je imao trenutke koje bi najradije zaboravio. To je bilo bolno ilustrirano kada je Vaughan intervjuirao Tigera Woodsa na Augusta Mastersu i spomenuo kako je Woods osvojio tri zelene jakne. 'Četiri', ispravio ga je Woods. Vaughan odbacuje tu neugodnost, rekavši: 'Bio sam pogrešno informiran. Bilo je napuhano. Emitiranje mi nije bilo teško. Morate biti opušteni i opustiti subjekt.'
Vaughan gradi reputaciju otvorenog stručnjaka na Radiju 4 Specijalna probna utakmica okvir za komentare, uz onog drugog otvorenog sina Yorkshirea, Geoffreya Boycotta. I otkrio je da ga više ljudi prepoznaje na ulici. 'Kad ste kapetan Engleske, imate kapu ili rešetku ispred lica. Kad ste televizijski voditelj, postajete prepoznatljiviji. Sad je zapravo ljepše. Kad razgovarate o igri, možete reći što želite, što je prilično osvježavajuće.'
Od svih koje je intervjuirao za film najviše ga je zaintrigirao susret s Tonyjem Adamsom. 'Veliki sam obožavatelj nogometa, veliki obožavatelj načina na koji je vodio Arsenal i Englesku.' No osoba koju je Vaughan najviše plašio susreta bio je John McEnroe: 'Volim McEnroea i bio sam nervozan kad je ušao u sobu. Ali bio je sjajan i sjajan primjer što možete učiniti u mirovini. I znao je ponešto o kriketu. Čuo je da sam bio kapetan Engleske i da sam plakao kad sam odlazio. To me iznenadilo.'
Knjigu Mihira Bosea Duh igre: Kako je sport napravio moderni svijet objavila Constable & Robinson
Sportski heroji: Nakon posljednjeg zvižduka na programu je večeras u 22.45 na BBC1 (23.15 Wales, 23.45 S. Irska)
najnoviji snimak minecrafta
POSLIJE SLAVE
TONY ADAMS
Bivši kapetan Arsenala i Engleske, osnivač klinike Sporting Chance:
'Nedostaje li mi utakmica? Ne, ne nedostaje mi. Možda zato što se ne osjećam neispunjeno. Ako sam mislio da sam samo Tony Adams nogometaš, onda je gotovo.'
JOSH LEWSEY
Pobjednik Svjetskog kupa u ragbiju, sada City trader:
'Sport je najbolji posao na svijetu... ali opet, to je pomalo lažan svijet. Ako ti treba ta droga, gdje ćeš je drugdje naći od alkohola, droge, zavlačenja djevojaka? Kako dobiti taj adrenalin negdje drugdje?
JAMES CRACKNELL
Dvostruka zlatna olimpijska medalja, sada TV voditeljica i avanturistica:
'Puno sam stvari naučio od Stevea Redgravea - jedna od njih je bila da ne kažem 'Ako me ikada više vidiš u čamcu, upucaj me', odmah nakon utrke! Sportski psiholog rekao mi je da su potrebne dvije godine za mirovinu.
HEROL 'BOMBAR' GRAHAM
Bivši britanski prvak srednje kategorije, sada boksački trener i autor:
'Bio sam prestravljen [odlaska u mirovinu]. Postoji obamrlost: što da radim? Što mogu učiniti? Tko sam ja? I kao da nisam mogla ništa. Osjećala sam se izolirano. Bio sam sam... Samo sam se htio prepustiti. Došao bih do finala. Porezao sam zapešća. Vidio sam kako krv šikne... Laknulo mi je. Kao da sam bio kuhalo za vodu, ekspres lonac, a sva para je istjecala.'
GEORGE FOREMAN
Bivši svjetski prvak u teškoj kategoriji, sada poduzetnik i zaređeni svećenik:
'Potreban vam je netko tko će vam reći: dosta je. Većina boksača ne može pronaći tu osobu. Uvijek postoji jedan udarac za koji mislite da ga možete pogoditi. Mislim da ću sa 70 sjediti tamo i razmišljati: 'Imam još jednu borbu'.'